Poglavlje I

TO JE NJIHOV PUT
Crni gavran proleti nad gustim šumarkom Owensvillage-a i nestade u krošnjama drveća. Najednom se začu zvuk pucanja drveta, a potom vrisak i tupi udarac. Tišinu koja je uslijedila nedugo nakon ovog čudnog događaja prekinuo je ženski glas: „Kate, jesi li dobro“? Kroz gusto šiblje pojavila se djevojka, pokušavajući da se oslobodi od grane koja ju je čupala za rukav. „Znala sam i za bolje trenutke“, odgovori joj Kate, koja je pokušavala da zauzme sjedeći položaj na gustom pokrivaču od suhog lišća. Čupala je komadiće grančica i kore od drveta koje je pri padu njena haljina povukla. „Ovaj posao će nas zaista jednom doći glave...“, gunđala je, „...I još kad bih barem znala koja je svrha sakupljanja bršljana i mahovine po šumi“. Druga djevojka ju je posmatrala s neodlučnim izrazom lica, a potom progovorila: „Ni ja nisam nikada vidjela svrhu ovome, ali kako bismo mogle odbiti bakin zahtjev.“ Kate uzdahnu duboko, a potom poče prstima prolaziti kroz svoju dugu crvenksto smeđu kosu, uklanjajući uvelo lišće koje je silom prilika završilo na njenoj glavi“. Pogledala je djevojku koja je stajala i progovori: „Marissa, zar ne misliš da je baka već stara i da već počinje da zaboravlja? Pa možda nam zato daje ovako čudne zadatke, mislim, kojoj bi osobi trebali bršljan, mahovina, i leptirova krila. Uostalom, nikada nismo vidjeli da ih je koristila. Nama je uvijek govorila da pravi domaće lijekove, ali kakav je to lijek sa leptirovim krilima i gusjenicama?“. Marissa napravi grimasu koja je pokazivala da ona taj lijek ne bi nikada popila. Stajala je na maloj čistini, a kroz krošnje visokih stabala prodirali su sunčevi snopovi prelijevajući se na njenoj zlatnoj kosi.“Mislim da je vrijeme da krenemo, sigurno je već kasno, iako je ljetni dan“. Marissa je prišla Kate koja se u međuvremenu pridigla sa zemlje, potom je svaka uzela svoju korpu napunjenu raznim travama koje su isparavale oštre i omamljujuće mirise. Dvije sestre pođoše šumskom stazom koja je mjestimično ponirala u gusti šumski pokrivač od lišća, i uputiše se blagom nizbrdicom prema Owensvillage-u, selu u kojem su živjele. Selo je bilo smješteno na sjeveru Škotske, i imalo je svega dvije stotine stanovnika. Sestre, Kate i Marissa, su živjele na samom kraju sela, izolovane od ostatka zajednice. Najbliži susjedi bili su udaljeni skoro dva kilometra od njih. Njima to nije pretjerano smetalo jer su vodile prilično miran život sa mamom i bakom, koje su ih odgojile, jer su veoma rano ostale bez oca koji je napustio porodicu u potrazi za poslom, ali se nikada više nije vratio. Sestre su živjele u uvjerenju da je umro. Lydia Olsen je othranila svoje dvije kćeri, radeći kao pomagač u radnji seoskog zanatlije. Kao samohrana majka, morala je naporno raditi kako bi prehranila porodicu. Odlazila je rano ujutro, a vraćala se u kasnim popodnevnim satima mrtva umorna. Ni sama nije znala kako je izdržala tolike godine napornog rada, ali je znala da neće moći još dugo. Već je pomalo pobolijevala, te je u zadnjih par mjeseci oslabila desetak kila. Njena majka, koja je živjela sa njima bila joj je od velike pomoćo, jer dok je Lydia zarađivala za hljeb u selu, starica je spremala obroke djevojčicama i odgajala ih. Sada kada su već poodrasle, život u kući je postao malo lakši jer su djevojke preuzimale dio obaveza na sebe. Završile su osnovno obrazovanje u selu, ali zbog loše finansijske situacije nisu bile u mogućnosti da nastave školovanje u nekom od većih gradova. Marissa koja je bila starija imala je sedamnaest godina, dok je Kate bila godinu mlađa. Marissa je ponekad novčano pomagala porodici, radeći honorarno u lokalnoj prodavnici, dok je Kate ostajala kod kuće i brinula o domaćinstvu. Nastojala je preuzeti veliki dio obaveza od bake, ali starica se opirala tvrdeći da je odličnog zdravlja i da joj pomoć zaista nije potrebna. „Radije pomozite svojoj jadnoj majci“, gunđala je kad god bi joj djevojke pokušale istrgnuti lonac iz ruke. U svakoj situaciji je nastojala držati djevojke izvan kuće, tvrdeći da su mlade i da im treba svježeg vazduha. Angažovala ih je da rade u bašti a često ih je znala poslati u šumu da traže kojekakvo ljekovito i drugo bilje, pa čak i insekte. Djevojkama ponekad nisu bili jasni njeni motivi, ali su se svejedno pokoravale njenim zapovijedima. Tako je bilo i ovaj put. Djevojke su se napokon vratile iz šume noseći košare krcate biljem koje se pomalo sparušilo od ljetne vreline i nedostatka vlage. Kroz dimnjak njihove trošne kućice dopirao je talas dima koji se lelujao na plavom nebu. „Izgleda da baka opet nešto sprema“, primjeti Kate. Marissa pogleda oblak dima i odgovori: „Vjerovatno je u pitanju neki „čudotvorni“ lijek za reumu“. Djevojke se nasmijaše i pođoše stazom prema kući. Kuća u kojoj su živjele bila je jako mala. Zapravo se radilo o prizemnom kućerku sa nekim jadnim tavanom na koji se jedino baka uspinjala jer je sestrama tamo pristup bio najstrože zabranjen. Djevojke su jedanput pokušale ući na tavan ali ih je baka izgrdila kao nikada, i najozbiljnije im zaprijetila da gore ne idu. Nakon te paprene bukvice, odustale su od svog nauma. Pretpostavljale su da baka gore čuva tegle sa svojim splačinama koje je ona nazivala ljekovima i melemima, pa su ipak odlučile da je bolje da se ne miješaju u to. Znale su koliko su baki važne te staklenke, i da bi svaka šteta koja bi se načinila na tavnu, baku teško pogodila. Sve su one to znale jer im je ona stavila na znanje, ali razlog toj njenoj opsjednutosti nije im bio poznat i to ih je vječito kopkalo. Kada su pokušale pitati mamu o tome, ona je samo umorno odmahnula rukom i rekla da su to bakine staračke mušice i da to nije njihova briga. „To zapravo i jeste moja briga dok god budem vadila korjenje i čupala bršljan sa drveća“, prigovarala joj je Kate. Marissa je taj posao obavljala bez pogovora, i nije pitala za razloge, ali buntovna Kate je bila znatiželjna i nije se mogla pomiriti sa činjenicom da se dešava nešto što ona ne zna. Sestre su prišle ulaznim vratima, te pokucale. Vrata su bila otvorena, pa im je pogled odmah obuhvatio sliku njihovog malog ognjišta. Baka je stajala kod šporeta i spravljala nešto u loncu iz kojeg se širio neobičan miris, tako da su Kate i Marissa odmah znale da se ne radi o večeri. Za stolom je sjedila nijhova majka vidno iscrpljena. Rukom je podupirala glavu, a oči su joj bile sklopljene. Teško je disala i bila u nekom polusnu, tako da nije ni primjetila kada su djevojke ušle u prostoriju. „Gdje ste do sada, već sam mislila da ću sama morati da idem po sjeme bršljana u šumu. Ove današnje djevojke su tako neodgovorne i zaboravne“, gunđala je starica. Marissa joj priđe i preda joj košaru sa bršljanom, te starica poče da čerupa potrebne dijelove bacajući ih u lonac koji se krčkao na starom šporetu. Kate je prišla majci, pitajući je kako se osjeća, ali je Lydia samo odmahnula rukom i rekla da je samo malo umorna. „Evo izvoli ovo popij, vidjećeš da će ti odmah biti bolje“, reče starica pružajući svojoj kćerki lončić iz kojeg se pušila vrela smjesa koja se maločas krčkala na šporetu. Lydia prihvati lončić, ali nije odmah počela piti napitak, nego je sačekala da se malo ohladi. Kate je sumnjičavo posmatrala lončić, bojeći se da će baka nehotice otrovati njihovu majku, jer ko zna šta je sve stavila u taj napitak. „Ako se ne varam bršljan je otrovan“ reče Kate baki, koja je ostatak napitka spremala u staklene tegle i ostavljala ih na prozorsku dasku da se hlade. „Kćeri draga, ja znam šta radim, a pošto tebe očito zanima ovo što radim mogla bih ti i reći nekoliko stvari vezanih za spravljanje napitaka. Recimo kada se bršljan pomiješa sa sokom od...“, starica najednom zastade jer je Lydia udarila praznim lončićem od sto. „Ne želim da je učiš tome mama, nešto smo se dogovorile još davno, da ti nisu možda sve ove godine izbrisale to sjećanje“, reče joj Lydia. „Samo sam htjela...“, pokuša reći stara žena, ali Lydia odmahnu glavom, te ova zašuti. Djevojke su blijedo gledale čas jednu, čas drugu, ali nisu postavljale pitanja. Lydia je zakašljala par puta i potom izašla iz trpezarije pod isprikom da ide da se odmori. Marissa je na brzinu spremila oskudnu večeru, te su njih tri povečerale, a potom starica ode na spavanje u svoju sobicu, a njih dvije ostadoše same. Kate napokon progovori: „Je li tebi čudno ono što se desilo danas“?. Očekivala je da će današnji događaj zaintrigirati i Marissu, ali to se na njenu žalost nije desilo. Marissa je samo slegnula ramenima i nastavila četkati svoju zlatnu kosu. Plave oči sanjivo su gledale u svoj odraz u ogledalu. Kate je prezrivo frknula zbog sestrine nezainteresovanosti i počela skupljati prljavo posuđe od večere. Kada su ušle u spavaonicu, Lydia je već spavala, ali djevojke su osjetile njeno teško disanje. Sutradan se Lydia još gore razboljela, što je njenu staru majku začudilo, naime ona je bila sigurna da će njen napitak djelovati. Djevojke su brižno njegovale Lydiu, ali njeno se stanje ni nakon sedmicu dana nije popravilo. Bila je iscrpljena i za tih sedam dana oslabila je još nekoliko kilograma. Izgledalo je da joj nema spasa. Djevojke su se nadale i činile sve da pomognu Lydiji, ali baka je znala da njenoj kćerki nema spasa. Jedne večeri je ušla u Lydijinu sobu, u kojoj je ona ležeći na krevetu oblivena znojem, buncala. Starica pomilova iscrpljenu ženu po glavi i sjede pored nje, nijemo je gledajaći. Lydia je osjetila nečije prisustvo, i pogled joj je odlutao do staričinog naboranog lica koje ju je motrilo. „Izgleda da je ovo kraj“, promrmljala je. „Čak mi ni tvoji napici, u koje si se toliko zaklinjala nisu pomogli, gotova sam“. „Kćeri, ti dobro znaš da ovo nije prava magija. Ovo je tek sjena prave vještine spravljanja napitaka, jer sam sve to ostavila iza sebe onog dana kada je otac tvoje djece otišao. Tričarije kojima sam se bavila posljednjih petnaest godina bile su tek nadomjestak za moju želju da se bavim onime za što sam rođena. Nisam se mogla tek tako odreći toga, sve ove godine sam samu sebe zavaravala da se bavim pravom magijom, a bila sam tek obična luda travarka. Kada bi barem dopustila da ti napravim pravi lijek, možda bih ti i mogla pomoći kćeri.“ Starica je gledala Lydiju skoro prekinjućim pogledom. „Ne, ne želim to. Onoga dana kada je on otišao zaklela sam se da ću ostaviti magiju jer mi je ona više naškodila nego što sam imala koristi od nje. Zatražila sam to i od tebe, jer i sama znaš koliko me je njegov odlazak povrijedio, on mi je bio sve, moj život je nakon njega bio samo sjenka. Duša mi je umrla onog dana kada je otišao, a sada pusti neka mi i tijelo umre.“, reče Lydia, dok joj se jedna suza slijevala niz blijedo lice. Starica suho zajeca a potom progovori: „A šta je sa tvojim kćerima? Zar one nisu zaslužile da živiš zbog njih“? „Živjela sam za njih posljednih petnaest godina, iscrpljivala sam se samo da bi im omogućila da ne umru od gladi, ali više ne mogu, nemam snage da nastavim dalje. One su sada već zrele i vrijeme je da potraže svoj put“, progovori Lydia, a potom se zakašlja. Majka ju je sažaljivo gledala, čekajući da se iskašlje a potom reče: „Magija je njihov put. Dobro znaš da su i one naslijedile taj talenat, a naslijedit će ga i njihove kćeri ako ih budu imale. Magija se prenosi po ženskoj lozi, pa ako smo je imale ti i ja, imaju je i one. Sada je pravo vrijeme da počnu otkrivati svoje talente, to će im olakšati život“. „Baš, kao što je meni olakšala život“, bolno se nasmija Lydia. „Magija mi je samo donijela nesreću, ne želim da tako bude i njima“. Starica joj uputi autoritativan pogled: „Mislim da je na nama da im to kažemo, a njihovo je da izaberu da li će slijediti taj poziv“. „Kako želiš“, nemoćno odvrati Lydia, „ali sačekaj da ja odem sa ovog svijeta, ne želim da znaju to sve dok ne umrem“. Dvije žene su se nastavile gledati bez riječi, a potom starija napusti sobu, ostavljajući iscrpljenu Lydiju da se odmori.