Poglavlje III

TAJNA ZLATNOG MEDALJONA
Stvari su bile spakovane u dva kofera, od kojih je jedan pripadao njihovom ocu, a drugi, veoma star, nekada je bio u bakinom posjedu, ali im ga je ona poklonila. Nisu imale mnogo stvari te nije bio problem smjestiti sve u ta dva mala kofera. Baka im je spremila doručak, pa su objedovale u mirnoj atmosferi, ni jedna nije prozborila ni riječi. Tek kada je bilo vrijeme da krenu, baka ode do tavana i nakon par minuta siđe, te pruži Marissi smotuljak. Kada ga je Marissa razmotala, ukazao se zlatni medaljon na kojem je s jedne strane bio ugraviran orao, a s druge je pisalo ime: Griselda Austen. U unutrašnjosti medaljona se nalazila slika žene za koju je Marissa vjerovala da je Griselda Austen. „Jesi li ovo ti“?, upitala je baku. Griselda se nasmija i reče: „ Ne, nisam ja. To je moja prabaka po kojoj sam dobila ime. Vjerovatno si mislila da je to moje djevojačko prezime, ali nije. Čuvajte ovaj medaljon, jer je od neprocjenive vrijednosti, ne toliko materijalno, ali taj predmet ima istoriju. Marissa smota natrag medaljon i strpa ga u mali džep svoje haljine. Djevojke se potom oprostiše s bakom i uputiše prema selu. Kada su stigle u selo, tamo ih je ispred lokalne gostionice čekala kočija ispred koje je stajao čovjek srednjih godina koji je očito bio kočijaš. Kada ugleda djevojke s koferima priđe im i upita ih: „Vi ste gospođice Olsen“? „Da, mi smo“, potvrdi Kate. „Ja sam George Watson, radim u Eaglehill-u kao kočijaš. Poslali su me da vas odvezem tamo“. Djevojke klimnuše glavom i predaše mu svoje kofere, a potom se smjestiše u lijepu luksuznu kočiju, koja je sva blistala. Ovako raskošnu kočiju nikada nisu vidjele, te su se divile tom blještavilu. Kočija polako krenu, te se nakon nekog vremena poče kretati brže, tako da Owensvillage ostade iz njih prije nego što su mogle da se propisno oproste od svog sela. Kate je bila jako uzbuđena što će konačno vidjeti nešto novo, dok je Marissu mučila nostalgija i briga za baku. Izvadila je iz džepa medaljon i počela ga pažljivo proučavati. Pitala se kakva je to toliko važnost tog medaljona i željela je saznati njegovu istoriju. Baka joj je rekla da će to saznati u Eaglehill-u pa je zbog toga jedva čekala da stigne tamo, samo zbog medaljona. Čitav dan su provele u putu. Kate se oduševljavala prelijepim krajolicima Škotske, dok je Marissa veći dio puta prespavala. U putu su zastali kraj jedne gostionice da nešto pojedu, ali djevojke su rekle George-u da nemaju novaca da plate jelo, na što im je on odgovorio da ništa ne brinu jer se Elladora Marchbanks pobrinula da im obrok bude plaćen. Za vrijeme objeda u gostionici, Marissa je pitala kočijaša o tome ko je zapravo Elladora Marchbanks. „Elladora Marchbanks je sadašnja direktorica škole i vlasnica Eaglehill-a. Potomak je velike Fione Atkins, ali da vam ja sada ne pričam o tome, već ćete to saznati od osoba koje bolje poznaju istoriju Eaglehill-a“, ispriča im George između zalogaja. Djevojke su bile zainteresovane da čuju cijelu priču, ali kočijaš očio nije bio raspoložen za propovijedanje. Marissu više nije zanimao samo medaljon, sad ju je intrigiralo i ime Fiona Atkins. Kada su se približili Eaglehill-u već je pao mrak. „Jesmo li blizu tog sela“?, priupita Kate „Da, već smo na ulazu u Grandforest“, dobaci kočijaš. „Grandforest? Ali zar se selo ne zove Eaglehill?“, uzrujano će Marissa. Kočijaš se nasmija: „Vi izgleda ne znate ni gdje idete. Eaglehill je veliki posjed na izlazu iz Grandforesta. Nakon što su prošli kroz Grandforest, kočijaš skrenu sa glavnog puta i kočija se uputi stazom prema Eaglehillu. S obje strane staze bila je gusta borova šuma, koja je djelovala zastrašujuće. Međutim nakon određenog dijela puta šuma je naglo završavala, a na velikoj čistini stajao je dvorac. Djevojke su zabezeknuto gledale ogromnu građevinu koja je dominirala na blagoj uzbrdici. Kroz prozore dvorca izbijalo je blještavo svjetlo kakvo sestre nikada nisu vidjele. One su kod kuće koristile svega dvije svijeće, koje nisu bacale bogzna kakvu svjetlost. George zaustavi kočiju pred ulazom dvorca i djevojke izađoše. Uzeše svoje kofere i stadoše zbunjeno, ne znajući šta dalje da rade. No ubrzo se začu glas koji je dopirao s ulaznih vrata. One se osvrnuše i ugledaše nisku debeljuškastu ženu u odori služavke koja ih je zvala da dođu. Sestre potražiše pogledom George-a koji ih pozdravi i udalji se potom, tako da su i same morale poći sa debelom ženicom. „Dobrodošle u Eaglehill“, reče im ona službeno. Nije bila neljubazna, ali se ponašala kao da je ostavila neki bitniji posao da bi njih uvela unutra. Ušle su u dvorac, a debela služavka zatvori ogromna ulazna vrata. „Pođite za mnom“, reče im zapovjednim tonom. Pošle su sve tri niz veliki hodnik, i hodale su sve dok se služavka ne zustavi pred jednim vratima s desne strane hodnika i pokuca. Začuo se znak potvrde, tako da ona otvori vrata. U prostoriji je sjedila starija dama čitajući za radnim stolom neko pismo. „Dovela sam vam gospođice Olsen“, reče debeljuškasta žena. „Hvala Bertha, možeš ići“, reče dama ne skidajući pogleda s pisma. Bertha napusti prostoriju i zatvori vrata za sobom, ostavljajući djevojke nasamo s gospođom. Nakon par trenutaka žena odloži pismo i pogleda dvije sestre koje su nijemo stajale. „Dobrodošle u Eaglehill, ja sam Elladora Marchbanks“. Djevojke klimnuše glavom, a dama nastavi: „Sigurno vam je poznato zašto ste ovdje, jer u suprotnom ne biste bile tu preda mnom. U školi Eaglehill dolaze samo vještice koje imaju magični talenat naslijeđen od svojih majki. Ako ga je majka imala, imaće ga i kći, a ako nije, onda ne mogu ni potomci. O tome šta ćete učiti u ovoj školi, i njenu istoriju saznaćete već sutra. Sada predlažem da krenete za mnom do trpezarije, sigurno ste gladne“. Elladora Marchbanks ustade iz naslonjača i pođe ka vratima. „Slijedite me“, pokaza rukom i nastavi dalje. Kate i Marissa su pošle za njom. „Gospođo Elladora“, progovori Kate, „Šta ćemo s našim koferima“? „Ah, to sam zaboravila. Bertha dođite!“. Uskoro se pomoli debela služavka, i prihvati kofere. „Odnesi kofere u njihovu spavaonicu“, reče Elladora. Kada su stigle u trpezariju, zaključile su da sva ona svjetlost koja isijava iz dvorca pripada ovoj prostoriji. Sa visokog stropa visili su ogromni lusteri sa stotinama svijeća koje su bacale blistavu svjetlost po kamenim zidovima prostorije. Prostorija je bila uka ali nevjerovatno duga. Kraj samog ulaza nalazio se jedan duguljasti sto za kojim je sjedilo devet vještica, dok je deseta stolica bila prazna. Nasuprot tom stolu nalazila su se dva duga stola za kojim su sjedile mlade djevojke, za koje su sestre pretpostavile da su učenice. „Priđite onom stolu uz lijevi zid i potražite slobodno mjesto“, reče im Elladora Marchbanks, koja potom sjede na desetu stolicu najmanjeg stola. Sestre pođoše prema dnu velikog stola uz lijevi zid. Pratili su ih znatiželjni pogledi drugih djevojaka koje su se već smjestile za stolom. Marissa sjede do jedne plavokose djevojke, a Kate do Marisse. „Vidim da ste se sve smjestile“, progovori Elladora Marchbanks, koja je u međuvremenu ponovo ustala sa svoje stolice. „Pa drage moje, dobrodošle na još jednu godinu školovanja u Eaglehill-u. Očekujem da vaše ponašanje bude u skladu sa školskim propisima, kao i da vaš trud u toku školske godine bude primjetan. Sutra u osam sati vam počinje nastava. Učenice prvog razreda neka sutradan dođu u prvu prostoriju na drugom spratu, a ostale neka podignu raspored u mom kabinetu. Ima li pitanja?“. Pošto niko očito nije imao pitanja, Elladora jednom zapucketa prstima, te se otvoriše vrata kroz koja munjevitom brzinom uđe dvadesetak žena, među njima i debela Bertha, noseći ogromne poslužavnike s hranom. Brzinski su ih spuštale na stolove i vraćale se u kuhinju po nove poslužavnike. „Koja brzina“, zaprepašteno će Marissa. „Kako stignu tako brzo donijeti svu tu hranu“? glasno je razmišljala Kate. „Zato što sve prvo pripreme u kuhinji, pa potom donose. Naravno to ne bi bilo moguće odraditi tako brzo da kuhinja nije odmah pored trpezarije“, saopšti im djevojka koja je sjedila preko puta njih. „Izvinite što se nisam predstavila. Ja sam Ellen Polkis, učenica druge godine. Marissa i Kate joj se predstaviše te započeše priču. Saznale su da je Ellen isto godište kao i Marissa. „Roditelji obično šalju ovdje kćeri kada napune petnaest godina, ali dešava se da neko pošalje i godinu, pa i više, kasnije. I mene su poslali godinu kasnije, nisu bili sigurni da li je ovo pravi izbor za moju budućnost“, nastavila je Ellen. Marissa i Kate su je pažljivo slušale, a potom se u razgovor ubacila plavokosa djevojka, koja je sjedila do Marisse. Svojim zelenim očima kao u mačke motrila je Ellen a potom progovorila: „Naravno da je ovo tvoja budućnost. Ovo bi trebao biti san svake djevojke, mislim da samo glupi ljudi mmogu imati dileme kada je u pitanju odlazak u Eaglehill. Ipak bi trebali postrožiti kritetije za primanje učenika, jer vidim da nisu sve vještice mnogo pametne“. Posprdno se nasmijala i otkrila blistavobijele zube, a potom se okrenula djevojci do sebe i nastavila priču s njom. „Kako je odvratna“, promrmlja Ellen. „Ako je došla iz bogate porodice misli da je njen cijeli svijet“. Plavokosa djevojka ovo nije čula, nego se za to vrijeme hihotala sa djevojkom koja je sjedila sa njene lijeve strane. Uskoro je Elladora Marchbanks označila kraj večera i ponovno pozvala služavke da upute mlade djevojke u njihove spavaonice. Učenice prve i druge godine bile su smještene u spavaonice na trećem spratu, a starije učenice su bile na spratu iznad. Debela Bertha je zamolila učenice prve godine da se rasporede u grupe od po četiri i da u tim malim kolonama pođu za njom. Kada su stigle na treći sprat. Bertha je rekla svakoj grupici da uđe kroz jedna od vrata s lijeve strane hodnika, dok su učenice druge godine same produžile u njima već dobro poznate spavaonice s desne strane hodnika. Kate i Marissa su skupa sa još dvije djevojke ušle kroz predzanja vrata na lijevoj strani i našle su se u maloj sobi sa četiri željezna kreveta i dva velika crna ormara. Kreveti su bili lijepe, starinske izrade. Naslon kreveta bio je izrađen od željeznih šipki koje su se međusobno isprepletale i tvorile nevjerovatne oblike. Pored svakog kreveta, počivale su male police, na kojima je stajao svijećnjak sa po četiri svijeće. Marissa je prišla prozoru, ali napolju je bio mrkli mrak tako da joj pogled nije dopirao dalje od prozorskih stakala. Sobu su dijelile sa još dvije djevojke koje su se smjestile na prva dva kraveta. Djevojka koja je spustila svoje stvari na ležaj do zida imala je čudan naglasak i predstavila se kao Giselle. Ispričala im je da je ona zapravo francuskinja, ali da joj je majka engleskog porijekla. Pošto je i njena majka završila ovu školu, odlučili su i nju poslati natrag u Englesku. Giselle je neko vrijeme pričala o sebi, usput četkajući svoju crnu kosu, a potom se u razgovor uključila i druga djevojka koja se jedila preko puta Giselle. Rekla je da se zove Janice Parkins i da je došla iz okolice Londona. Ni Janice nije bila tipična Engleskinja. Imala je malo tamniji ten, dugu valovitu smeđu kosu i bademaste zelene oči. Kate je intrigirao Janicein izgled pa ju je upitala odakle potiče ta egzotičnost u njenom izgledu. Janice se nasmijala i odgovorila da joj je jedna baka Argentinka. Nakon što su se upoznale i pretresle veliki broj životnih tema, djevojke su se presvukle u spavaćice i pogasile svijeće. Sve su bile uzbuđene jer sutra se trebalo desiti nešto novo, konačno je bilo vrijeme da upoznaju tu magiju. Ujutro ih je probudilo zvonce debele Berthe koja je svakoj na krevet bacila po jedan crni ogrtač: „Ovo vam je uniforma, i bez toga ne silazite na predavanje. I dižite se već jednom, doručak samo što nije poslužen, ako mislite da ćemo čekati da se gospođice razbude, grdno se varate“. Okrenula se na peti i zalupila vratima spavaonice. „Kako čudna žena“, prozbori Janice. Sve četiri se nasmiješiše, a potom su počele jedna po jedna da grabe vodu iz velikog željeznog kotla i da se umivaju nad keramičkim slivnikom. Očešljale su se, a potom sišle u trpezariju, u kojoj je doručak već bio poslužen. Prišle su svom stolu i sjele. Imale su pogled na veliku zelenu poljanu, na kojoj su se nalazile dvije kućice nalik na staklenik. Pošto su završile s objedom i pošle od stola, Marissa je spazila da je suprotni zid, odnosno onaj kojem je do tada bila okrenuta leđima prepun velikih potreta vještica, koje su bili poredani jedan do drugog. Nije stugla detaljnije razgledati slike, jer joj je Kate rekla da će zakasniti na nastavu. Grupica prvašica se uputila na drugi sprat i polako su ušle jedna za drugom u prostranu prostoriju prepunu klupa. Svaka učenica je sjedila sama u klupi, i pred svakom se nalazila stara raskupusana knjiga prilične debljine na kojoj je pisalo Teorija magije. Prije nego što su stigle i otvoriti knjigu, pred njima se stvorila niko drugi do sama Elladora Marchbanks. Pogledala ih je sve strogo a potom se kratko nakašljala: „Dobrodošle na prvo predavanje u vašem školovanju. Kao što su neke od vas pročitale, ovaj predmet se zove Teorija magije, i služi prije svega da vas upozna sa korjenima magije i njenom istorijom, te razvojem. U svim vremenima čovjek je vjerovao u djelovanje vanzemaljskih sila. Ovo se vjerovanje može utvrditi tokom cjelokupnog kulturnog razvoja čovječanstva i može se slobodno reći da je čak obilježilo istoriju mnogih naroda, država pa i civilizacija. Začetke magije možemo tražiti daleko u antičkoj prošlosti, o čemu ćete moći više pročitati na prvim stranicama vašeg udžbenika. Kao što vidite, magija je našla svoj put i do same Engleske, koja je postala veoma značajno poprište magijskih dešavanja. Na žalost, magija nije svuda naišla na istu dobrodošlicu, pa tako i u samoj Engleskoj. Čitav srednji vijek, vještice su proganjane, spaljivane i mučene. Ljudi nisu vjerovali u magiju, naročito muškarci, jer je oni zapravo nisu ni imali. Žene su se plašile, i one koje su bile vještice, i one koje to nisu. Narod je bio primitivan i sve što nije mogao shvatiti tumačio je kao magiju, tako da su često nedužni stradavali. Magija se u to vrijeme izvodila u potpunoj tajnosti, situacija ni danas, na početku devetnaestog vijeka, nije bolja. Upravo ta potreba da se magija izvodi na jedan slobodniji način, nagnala je skupinu vještica da u strogoj tajnosti organizuju školu za vještice. I tako je nastao Eaglehill, iako je sam dvorac postojao i ranije, ali je s vremenom nadograđivan za potrebe škole. Osnivačem Eaglehilla smatra se Fiona Atkins koja je skupa sa još devet prognanih vještica utemeljila ovu školu.“ Marissa se trgla na pomen imena Fione Atkins, i sada joj je bilo jasno zašto joj je George Watson dao epitet Velika. Elladora Marchbanks nastavi predavanje: „Fiona Atkins je bila jedinica u porodici, tako da je naslijedila ovaj dvorac i iskoristila ga da pokrene školu magije. Rado je prihvatila i ugostila još devet vještica, koje su joj srdačno pomogle da pokrene svoj projekat. Svaka od tih žena bila je iskusna vještica sa mnogo talenta i znanja, i mogla je da mnogo doprinese ovoj školi. Od samog početka u školi se izučavalo deset predmeta, jer je svaka od osnivačica uzimala jednu granu magije da je prenosi na mlade generacije. Oko jednog predmeta je nastala polemika, radi se zapravo o Crnoj magiji, ali Morena Sawyer, jedna od osnivačica je odgovorno tvrdila da svaka vještica mora biti upznata s njom, čisto da bi je mogla prepoznati. I tako je škola i počela sa radom. Učenice su krišom dolazile u školu, za koju su mnogi mislili da je obična ženska škola, ali ova škola to nije bila. Zahvaljujući toj tajnosti uspjela se odžati do današnjeg dana. Tradicija tih deset predmeta slijedi se i dan danas, pa tako da uvijek postoji deset profesorica koje će podučavati učenicima onim granama magije koje su utemeljene na samom početku rada škole. Na stranici dvadeset i sedam, pronaći ćete slike osnivačica Eaglehill-a, u knjizi su zapravo minijature portreta koje ste mogle vidjeti u trpezariji.“ Djevojke brzo prelistaše knjigu i pogled im se zaustavi na minijaturnim portretima vještica ispod kojih su pisala njihova imena. Marissa ispod jednog portreta uoči ime Griselda Austen. Ponovo je pročitala ime jer nije vjerovala da je njena pra pra baka jedna od osnivačica Eaglehill-a. Još jedna stvar koju je uočila jesu medaljoni koji su krasili vratove svake od deset žena. Marissa nije mogla da odoli a da ne priupita profesoricu Marchbanks o medaljonima, naravno nije spomenula da je jedan u njenom posjedu. Profeosrica ju je gledala par sekundi a potom progovorila: „Imate veoma dobru moć zapažanja gospođice Olsen. Da, zaboravila sam spomenuti medaljnone. Smatra se da je taj medaljon koji vidite na vratu svake od deset osnivačica, u stvari zaštitni znak Eaglehill-a. Na prednjoj strani medaljona nalazi se orao koji simbloizira moć, mudrost, pamet i snagu, sve što treba da ima vještica koja dođe u ovu školu. Jedni im pripisuju veliku magičnu moć, ali ta moć nikada nije otkrivena. Drugi pak kažu da medaljoni imaju moć tek kada se nađu na okupu, ali nisu bili zajedno još od vremena Fione Atkins“. „Ali gdje su medaljoni sada“?, upita Giselle. „Pet godina nakon osnivanja škole, Morena Sawyer ju je napustila, tako da se tu gubi svaki treg njenom medaljonu. Još nekoliko je vještica vremenom napustilo školu, a pretpostavlja se da su medaljoni još uvijek u posjedima njihovih potomaka koji su rasprostranjeni širom Britanije, pa čak i na dalje. U školi su ostala svega tri medaljona od kojih je jedan pripadao Fioni Atkins. Tajnu zlatnog medaljona ćemo saznati tek kada se svih deset nađe na okupu, a pitanje je da li će se to ikada desiti“. Uskoro se oglasi zvonce debele Berthe i učenice krenuše ka izlazu. „Ponesite ove udžbenike sa sobom, iz njih ćete učiti dok ste u školi, a u svaki sam dodala i raspored časova“, doda Elladora Marchbanks i potom napusti prostoriju. Marissa zgrabi svoju knjigu, a zatim povuče Kate sa sobom i skupa otrčaše do trpezarije, koja je sada bila prazna. Stale su nasuprot desnom zidu i gledale portrete osnivačica koji su se nizali duž čitave dvorane. Pogled im se zaustavio na portretu Griselde Austen, koju su prepoznale kako po minijaturi u knjizi, tako i po identičnoj minijaturi koja se nalazila unutar medaljona koji su imale u svom posjedu. „Ne mogu vjerovati da smo mi potomci jedne od osnivačica“, prozbori Kate. „Misliš li možda da bi trebale pokazati Elladori Marchbanks naš medaljon“, nastavi Kate. Marissa nije skretala pogled s portreta Griselde Austen i samo kratko reče: „Ne. Još uvijek ne“.